|
||
| | |
|
|
||
| ||||||||||
|
Možda bih trebao reći da ih ne pokazuje. Bilo bi ljepše. I u principu je također točno: Duh sa Sjekirom se pojavljuje na kioscima već 40 godina i apsolutno se ne otrcava. Dapače, nastavlja proživljavati nove i iznenađujuće avanture svaki mjesec, zadržavajući zavidnu svježinu. Nakon četiri desetljeća, Zagor je još uvijek mladić u punoj formi, blago njemu. Ipak, pokušajte zamisliti živjeti u svijetu gdje Zagor ne postoji. Pokušajte zamisliti da predložite jednom izdavaču, pa bio to čak i Sergio Bonelli, da objavljuje stripove lika koji se oblači kao super heroj, koji živi u Americi 1840. godine, koji se kreće upotrebljavajući lijane kao Tarzan, koji ima kao prijatelja u avanturama šeprtljavog Meksikanca, koji drži Indijance u uvjerenju da je duh poslan od Manitua, koji se jednako bori sa ubojicama i pljačkašima kao i sa vampirima, čarobnjacima i živim mrtvacima. Najvjerojatnije bi vas taj izdavač smatrao ludim. Nije više vrijeme takvih stripova. Ne u 21. stoljeću. Ne kad djeca očekuju leteće heroje koji znaju kung-fu i ispaljuju vatrene kugle iz ruku. Ne kad se iskorištavanje lakovjernosti Indijanaca smatra "politički nekorektnim". Ne kad je divlji zapad - onaj pravi - već bio posjećen od strane Gina d'Antonia, Berardija&Milazza, Bonellija&Galepa. Ne kad su sinonimi za komičnost "Simpsoni" i "South Park". Ne kad su vampiri oni iz Dampyra a zombiji oni iz Dylan Doga. Ne kad odrasli čitatelji očekuju veću realističnost u pričama i likove dubokih psiholoških profila. Ne kad su djelitelji pravde prepustili mjesto izmučenim anti-herojima (vidi, uvijek u okviru Bonellija, različite likove kao Ken Parker, Dylan Dog, Nathan Never). Konačno, za izdavanje Zagora danas trebalo bi biti lud. Na našu sreću, Zagor je rođen prije lijepih 40 godina i rođen je kao proizvod izrađen upravo za najmlađu publiku, u znaku avanture. I zato eto lika koji u sebi sjedinjuje karakteristike nekoliko uspješnih heroja (Tarzan, Maskirani čovjek, Batman ili neki drugi slični superheroj), koji živi u zemlji avanture u pravom smislu riječi (Amerika 19. stoljeća) itd. U to vrijeme sličan lik je mogao funkcionirati, i zapravo je i funkcionirao. Ostaje tajna kako je mogao preživjeti sve do naših dana ostajući uvijek sličan samom sebi (ili skoro sličan). Čarobna riječ je jedna: "alkemija". U Zagoru se nalazi sve, i još više od toga. Od western scenarija do paralelnih dimenzija. Od klasičnih kriminalaca naoružanih pištoljem i nožem do najrazličitijih protivnika, čak natprirodnih. Od likova koji su nešto više od zabavnih čudaka (pomislite, npr. na Icara La Plume), do onih koji pokazuju složenu osobnost (kao Guitar Jim). Od najnevjerojatnijih avantura (sjećate li se "Posljednjeg Vikinga"?) do onih čvršće vezanih uz stvarnost svijeta. Od komične situacije do najdramatičnijeg zapleta. I tako dalje. U prošlosti je nedostajao dodir ružičastom bojom, ali je u zadnje vrijeme dodano i to, i tako je slika kompletna. Tajna je sljedeća: ne postoji nikakva granica žanra. Giancarlo Berardi kaže da "su dobre priče one sa dobrim likovima": Zagor pokazuje da je to samo djelomično točno. Raznolikost scenarija i situacija je isto tako važna, i to je osnovna snaga serije. Za primijetiti je kako se ovo miješanje manifestira ne samo između dvije priče, nego čak i unutar iste priče, u kojoj se humoristične i paradoksalne situacije dodaju realističnijim, jačim i dramatičnijim situacijama. Dovoljno je prisjetiti se dualizma para Zagor-Cico. Iako neki - kako čitatelji, tako (nažalost!) i autori - smatraju Chica neprikladnim likom, smetnjom, da ne kažemo baš dosadnim likom, njegova prisutnost sačinjava jednu od osnova serije, s obzirom da se, sa svojom nespretnošću, suprotstavlja glavnom junaku, čineći takorekuć protutežu svim nadljudskim Zagorovim kvalitetama, povećavajući raznolikost stripa. Zagoru treba Chico isto koliko i njegova sjekira.
Od tada je prošlo dosta vremena. Strip se, generalno, promijenio i u formi i u sadržaju. Polazeći od takozvanog američkog "underground" stripa do takozvanog talijanskog "autorskog stripa", čak je i najpopularniji žanr promijenio svoju izražajnost, postajući na neki način zreliji. Čak je i Sergio Bonelli napustio Zagora da bi se posvetio Mister Nou, a zatim su se pojavili razni Ken Parker, Dylan Dog i Nathan Never, koji su ponovo popularizirali žanr stripa, pokazujući da strip nije samo proizvod za djecu, vidjevši da je nekima trebalo dokazivati ovu očiglednost. Dobro za nas. Ili bolje, dobro općenito za strip, ali ne toliko za Zagora, koji je još jednom etiketiran kao mladenački proizvod. Sasvim nepravedno, to znamo: nažalost, neki mogu čitati "Teror šeste planete" i percipirati samo apsurdnost što se netko sa lukom i strijelama bori sa svemircima, bez da uopće primijete savršenstvo s kojim je priča napisana i nacrtana. Kao kad bi se reklo da je Dylan Dog glupost jer puca u zombije.
Ali nešto se ponovo mijenja, prema vječnom poticaju obnavljanja, koje je uostalom ciklično. Nedavno objavljivanje Legs, Jonathana Steelea i Gregoryja Huntera pokazuje volju da se strip ponovno shvati kao oblik kućne zabave, manje problematičan u odnosu na prije spomenute Dylana Doga i Nathana Nevera, zato što, naposlijetku, dio čitatelja (ili možda dio svakog čitatelja) jednostavno ima potrebu zabaviti se čitajući strip, bez da se opterećuje egzistencijalnim sumnjama. Nije sigurno slučajnost kad Antonio Serra citira prvi broj Zagora unutar prvog broja Gregoryja Huntera. Izgleda kao da se vidi jedan rascjep, ali možemo ga nazvati i različitost, koja suprotstavlja jedan fantastičniji i bezbrižniji stripovski žanr jednom realističnijem i introspektivnijem, u nastojanju da se pridobije što veći broj publike, pogotovo što se tiče različitih starosnih dobi.
Naravno, već postoji strip koji povezuje zabavu sa introspekcijom i maštu sa realizmom: zove se Zagor i izlazi već 40 godina.
|
||||||
|
40 godina, i pokazuje ih
