|
40 godina Zagora
napisao: Moreno Burattini
preveo: Zole
Zagor je nekoliko mjeseci stariji od mene. Pojavio se u tisku sa svojim uvodnim albumom (striscia naslovljena "Zasjeda u šumi") 15. lipnja 1961.; ja sam došao na svijet u rujnu sljedeće godine. Sad kad on prelazi preko praga 40 godina, znam da će uskoro isti cilj čekati i mene. Kad sam pročitao njegovu prvu avanturu, imao sam malo više od osam godina, dok je on bio skoro u desetoj. Gledajući djecu koja sada polaze osnovnu školu, čini mi se da je prošlo stoljeće. Bila su to zaista druga vremena: televizijski programi počinjali su tek u kasnim popodnevnim satima, sa "Dječjom televizijom". Nakon vrtuljka slali su nas u krevet. U svakom slučaju, nije bilo baš mnogo izbora: samo dva programa RAI, naravno u crno-bijeloj tehnici. U barovima se moglo igrati bilijar ili fliper, nisu postojale video-igre. Nisu, dakle, postojali katodni ekrani da nam ispijaju mozak, i mi djeca smo čitali stripove. Ne dvojica, trojica, već svi. Sjećam se još divljih prepirki među mojim vršnjacima o tome tko je bio najsposobniji junak između Texa, Zagora, Komandanta Marka i Malog Rendžera. Meni se sviđao i Veliki Blek, ali pošto ostalima nije, sramio sam se to reći. Provodili smo cijela popodneva igrajući karte, a ulog su bili zgužvani stripovi, koji su neprestano prelazili iz ruke u ruku.
Na početku sam čitao stripove i mijenjao ih sa ostalima, bez da ih zadržavam. Zatim, jednog dana, u kući prijatelja iz razreda, vidjeh ormarić pun puncat Zagorovih stripova, svi raspoređeni u savršenom redu, jedan pokraj drugoga. Primijetih da to ima praktične aspekte: moj prijatelj je u svakom trenutku mogao ponovno pročitati priče koje su mu se najviše sviđale, a prije čitanja broja koji je nastavljao niti priče koja se prekinula prošli mjesec mogao je provjeriti što se dogodilo i gdje se stalo. Odmah sam iskoristio priliku posudivši "Sablast": na kraju prošle epizode, to sam znao, Zagor je bio vezan na stijeni, a orlovi su prijeteći silazili, praveći sve uže i uže krugove na nebu, kako bi ga proždrli. Kako bi se mogao spasiti? Pitao sam se to mjesecima. Zahvaljujući Simoneovoj kolekciji otkrih da je, baš u zadnji čas, Chico stigao da oslobodi prijatelja u nevolji! Odlučih i ja da neću više baciti nijednog Zagora. Počeh izbacivati košulje i hlače iz ormara da napravim mjesto svojim stripovima: ne samo za Zagora, već i za Texa, Marka, Alan Forda i - kad je izašao - Mister Noa. Prostor koji su zauzimali stripovi, u stalnom porastu, zabrinjavao je mamu i tatu, koji su jednog dana pitali moje učitelje da li bi me trebalo zaustaviti. Odgovaralo mi je: ovi (učitelji) su primijetili da sam se mogao razmetati jako dobrim površnim poznavanjem povijesti i zemljopisa dvije Amerike, da sam znao dosta stvari o navikama i običajima bogate zbirke naroda, da sam sa sigurnošću prepoznavao najčudnije životinje. Što se tiče tema koje sam obrađivao u školi, govorili su, bile su evidentne dvije istine: prvo, mnoge od tih stvari naučio sam upravo iz stripova; drugo, stripovi su me stimulirali da produbim određene teme u drugim knjigama. Sjećam se još i da, izrađujući zadatak u razredu u kojem se tražilo da pričam o najomiljenijim junacima stripova, napamet citirah (sa minimalnim brojem pogrešaka) Zagorov razgovor sa princem Minamotom u "Stižu samuraji". Stoput sam pročitao te fraze, koje su mi izgledale (a i sad mi izgledaju) predivne, rezime zagorovske filozofije: "I moj je život, bez sumnje, obilježen znakom nasilja - kaže Duh sa Sjekirom japanskom ratniku koji stoji ispred njega - ali na sreću među nama postoji ogromna razlika! Ako se ja borim, ako ja ubijam, to je samo zato jer mi situacija u ovoj prekrasnoj, ali još uvijek divljoj zemlji to nalaže! Jednog dana, nadam se, pravedni zakoni i otvoreniji mentalitet otupit će trvenja između stanovnika Darkwooda i bijelih osvajača... upravo u tom trenutku ja ću bez ikakvog žaljenja odustati od svoje slike borca i ratnika, i bit ću radostan baciti u najdublju rijeku onu sjekiru koju sada smatram neugodnim, ali neophodnim sredstvom za postizanje pravde!". Kad je učitelj donio ispravljene zadaće, na mojoj je pisalo: "Bravo: pokazao si da i stripovi mogu nečemu naučiti".
Danas, kada na stranici pošte stripova o super-herojima čitam komentare čitatelja na priče X-Men ili Spidermana, pitam se što bi napisali da su pročitali one Zagorove čiji je scenarij napisao Nolitta, i mislim da ni oni ne bi mogli ne cijeniti "Stižu samuraji", "Marš očajnika" ili "Gnjev Osaga". Onima koji mi kažu da je Zagor lik koji je sad već neizbježno datiran zbog svog upadljivog kostima koji bi nekome čak mogao izgledati i smiješnim, skrećem pozornost da upravo američki super-heroji idu naokolo sa još upadljivijim i živopisnijim odorama, i rade to sa otresitošću ne među drvećem šume prije 150 godina, već među neboderima suvremenih metropola. Već sam to napisao, i ponavljam jer sam u to uvjeren: u razdoblju kao što je naše, obilježenom tenzijama između sjevera i juga svijeta, Darkwoodska šuma je metafora društva sa više rasa koje se osniva među tisuću teškoća, a lik koji kao Zagor pokušava nešto učiniti kao posrednik između različitih kultura je možda aktualniji danas nego prije 40 godina. Baš kao i ljubav prema prirodi, koja živi na njegovim stranicama i koja je prisutna od prvih priča, napisanih kad ekologija još nije bila u modi. Za onoga tko čita Zagora, "Ples s vukovima" i "Posljednji Mohikanac" zaista otkrivaju toplu vodu. I čak i Dylan Dog dolazi nakon Zagora: Tiziano Sclavi je u Zagoru radio generalnu probu za svog istraživača noćnih mora, a Darkwood je također i kraljevstvo straha. Ne ono bez duha, koje ti je mrsko, već ono koje ti kopa u duši i koje ti ostavlja čvor u grlu, ostavljajući ti na kraju dvojbu da li i čudovište ima pravo na milost. Erskine Caldwell, nedavno preminuli američki pisac, govorio je da je tajna života naći osobe koje su ti spremne platiti da radiš stvari za koje bi ti platio da ih radiš kad bi imao neophodan novac. Ja bih bio spreman platiti da mogu crtati Zagora: to je uvijek bila moja najveća težnja još iz djetinjstva. Našao sam osobu koja mi je bila spremna platiti da to radim: Sergia Bonellija, onoga Guida Nolittu kojem sam se tako divio dok sam išao u školu. Među tolikim snovima koje sam proživljavao uz Zagora, jednog mi je i učinio stvarnim. Jednom, na stranici pošte jednog stripa junaka iz Darkwooda, jedan je čitatelj povjeravao Sergiu Bonelliju: "Znam da sam imao sjajno djetinjstvo zahvaljujući Zagoru". Iste riječi koje sam želio napisati ja.
|
